Eva Hühn pizzicato.hr

Profesorica Eva Hühn legenda je hrvatske violinske pedagogije. Imala sam sreću da je bila moja profesorica. U svom bogatom životnom i pedagoškom iskustvu, skupila je neprocjenjive savjete i ideje, za koje bi trebalo još nekoliko ovakvih intervjua da se zapišu, no evo nekih od njih…

Kako je tekao Vaš životni i glazbeni put?

Rođena sam u Szekesfehervaru u Mađarskoj, tamo sam počela moj glazbeni put kad su me upisali u glazbenu školu, na violinu. Nas četvero, braća i sestra, svi smo učili glazbu. Ja sam bila najmanja i meni je ostala violina, to je najmanji instrument. Imala sam divnu profesoricu koja je putovala iz Budimpešte. Prvi susret neću nikada zaboraviti, kada mi je dala violinu kao bebicu. Bilo je čudesno… Kasnije sam imala više drugih profesora jer je profesorica imala aktivnu sviračku karijeru, nastupala je puno s triom, išla na turneje, bila je koncertmajstor orkestra u Halleu i solistica, ali ostale smo u kontaktu do kraja njenog života. Kasnije je postala ugledna profesorica na budimpeštanskoj akademiji, a svi moji učenici su bili kod nje, neki na seminarima, neki kod kuće na satovima. To je bila profesorica Maria Vermes, naša teta Maria.

Eva Hühn pizzicato.hr
Eva Hühn 

Škola je bila prekrasna, a najbolje je bilo to što smo najviše radili ono što smo najviše i voljeli, violinu. Ni učenici niti profesori nisu bili toliko opterećeni drugim predmetima i „papirologijom“.  Već u srednjoj školi, učenici su svirali rame uz rame s profesorima u simfonijskom orkestru što nam je bila velika čast i značajno iskustvo. Ja sam to uvijek željela postići i ovdje. Ti i tvoja generacija, moja „Evina klasa“, svirali ste u osječkom HNK. To je neprocjenjivo iskustvo za mlade glazbenike.

Na studiju mi je glavni predmet bio violina, ali smo odmah imali i pedagogiju, već na prvoj godini. Morali smo hospitirati kod nekih profesora i radili smo individualnu nastavu s učenicima svih razreda. Za diplomski ispit sam imala rad za zadanu temu s jednim učenikom, nešto kao sada kod nas stručni ispit. Mislim da je to bilo puno bolje jer se u godinu dana do stručnog ispita puno toga može dogoditi, na žalost i ne dobroga. Danas mladi ljudi kada završe akademiju i kad shvate da ne mogu biti solisti ili ne dobiju posao u orkestrima, tek se tada odluče baviti pedagogijom. A tada je već malo kasno. Iako, treba učiti čitav život. Ja sam bila na mnogim seminarima, a i dan-danas učim, bez obzira što sam u mirovini.

Već tijekom studija počela sam raditi, pola radnog vremena na školi, a pola u orkestru. Radila sam sve ono što sam najviše voljela, bavila se violinom na sve te načine. Imala sam trio, čak sam i zbor vodila. Željela sam svašta probati, da steknem iskustvo i da vidim što je to što me najviše zanima i veseli.

Eva Hühn pizzicato.hr
Eva Hühn 

A onda sam došla u Osijek i udala se. Bila sam primljena u HNK, a nedugo nakon toga sam dobila priliku raditi i u školi što sam sa zadovoljstvom prihvatila, ali nisam prestala svirati jer sam to jako voljela, svi mladi ljudi više vole sviranje. Nije mi bilo teško početi raditi u školi jer sam već imala četiri godine pedagoškog iskustva, a i u Mađarskoj smo imali izvanredne udžbenike po kojima se jako dobro moglo pratiti Nastavni plan i program. Ovdje, na žalost to nismo dugo imali, dok ti nisi napisala, što mi se jako sviđa, a nadam se da ću i ja uspjeti dovršiti moje koje sam započela. Trenutno radim na udžbeniku za 3. i 4. razred, htjela bih da djeca imaju jedan dobar udžbenik na hrvatskom jeziku za taj važan period.

Bila je takva situacija da sam odmah dobila dvije cijele klase. Najveći problem mi je bilo to što nisam znala pričati hrvatski! Ali brzo smo to riješili, dogovorila sam se s djecom da će oni meni pomagati učiti hrvatski, a ja ću njima pomagati učiti svirati violinu.

Koji su bili najvažniji pedagoški elementi s kojima ste se bavili u svome radu?

Eva Hühn pizzicato.hr
Eva Hühn

Svako dijete ima različitu anatomiju. Ni jedno dijete nema iste lijevu i desnu ruku. Ja sam uvijek gledala da prema toj anatomiji namjestim djetetu ruke, da bude najopuštenije moguće. Na početku mi je bilo jako važno da djeca nauče muzičku abecedu, da znaju kako se zovu note na svim žicama. Voljela sam i da čitaju note abecedom dok sviraju jer su onda i opuštali bradu i vrat, nisu mogli biti ukočeni. Bilo je jako važno i da odmah pročitaju točne štrihove, ali i dinamiku! Zašto? Zato što dinamika uzrokuje posebnu raspodjelu gudala. Ako je npr. forte, trebat će više gudala, više težine ruke, piano će svirati s manje gudala i to će odrediti na kojem dijelu. Ako odmah tako nauči u polaganom tempu, neće biti problema za brzo sviranje. Kasnije, kad su već svirali komade i koncerte, prema temperamentu djeteta sam birala program s kojim će nastupati. Tehničke probleme sam rješavala na ljestvicama i etidama, po mogućnosti kraćima, da sadrže glavne tehničke probleme s kojima će se susretati u koncertu ili komadu kojeg svira. Zbog toga sam jako voljela udžbenike jer u njima ima to sve. Promjene pozicija, štrihove, sve što kasnije onda samo prenesemo u koncert.

Vaši učenici su poznati po vrlo muzikalnom sviranju. Kako ste to postizali?

Eva Huhn pizzicato.hr
Eva Huhn

Nisu sva djeca rođena s jednakim predispozicijama. Neki su više logički, matematički tipovi, oni će se jako teško spontano muzički izraziti. No, sa svima sam pjevala na satu. Frazu, motiv, dodavanje dinamike… Fraze trebaju biti kao kad razgovaramo. Kad želimo nešto reći, u rečenici imamo zarez, kada malo dignemo glas, i točku, kada spustimo glas. I eto, ne znam kako, ali to sam uvijek dobila od djece, svi su uspjeli. Više-manje (smijeh). Nekim učenicima treba doslovno reći na kojem mjestu treba pojačati, gdje stišati dinamiku i slično. Tebi to nisam morala govoriti, ti si bila jako muzikalna. Nikad neću zaboraviti kako si odsvirala 2. stv. Wieniawskog, nisam ti skoro ništa morala reći. S druge strane, tehniku je puno lakše naučiti, to mogu skoro svi. Ali meni to nije sve, to nije muzika. Prije ću oprostiti jedan falš ton ako je to jako lijepo, muzikalno odsvirano. Neku tehničku pogrešku, ako glazba ide dalje, to ću isto oprostiti.

Recite mi nešto o motivaciji učenika. Kada imate toliko uspješnih učenika, očito je da djeca vježbaju. U čemu je tajna?

To je ovo o čemu sam malo prije pričala. Prema djetetovom temperamentu odaberem skladbu. Ako se njima to jako sviđa, tehničke probleme naučimo negdje drugdje, na etidama, onda to ubacimo u ovo što se njima jako sviđa i sto posto će naučiti.

A kako će naučiti te etide i tehničke vježbe koje djeci nisu baš zabavne?

Etide ne smiju biti dugačke i dosadne, bolja je neka kraća etida koja rješava tehnički problem koji trebamo. I to odmah kažem djetetu – ako naučiš ovu etidu, puno ćeš lakše naučiti ono što ti se zapravo sviđa i što zapravo želiš svirati.

Iako ste u mirovini, i dalje ste vrlo aktivni, i dalje radite s djecom, a u kontaktu ste i sa bivšim učenicima. Što možete reći o komunikaciji s učenicima?

Eva Hühn pizzicato.hr
Eva Hühn 

Uvijek sam gledala kad bi mi učenik ušao u razred zrači li pozitivnom energijom ili je neraspoložen, tužan i slično. Onda smo prema tome krenuli s poslom, prema njihovom momentalnom stanju sam pokušavala otvoriti dijete za sviranje. Ako ne bismo uspjeli, onda smo malo razgovarali.

Jesu li se djeca promijenila?

Ja mislim da jesu. Od kad imaju kompjutere, električne igrice, od kad se masovno koriste mobiteli. Prije su djeca imala više vremena i bolju koncentraciju, a i komunikacija s roditeljima je bila bolja.

Što mislite o online nastavi?

Teško je. Tu se može samo tehnički nešto napraviti, muzički ništa. Čak i to samo ako je veza dobra. Nemamo ni dobru opremu. Žao mi je, djeca bi htjela svirati, htjeli bi nešto napraviti, a ja ne čujem. Ne znam što da kažem djetetu…

Roditelji

Bilo je zgodnih anegdota… Često sam koristila jednu „moju“ riječ koja je označavala kada nešto nije bilo baš jako dobro na satu – sunce micika. Jednom me je nazvao jedan roditelj i pitao me je li danas bilo „sunce micika“ na satu! (smijeh)

Inače, i roditelji su jako različiti. Neke sam morala poticati da se više bave djecom kod kuće, da više rade, da više sudjeluju, slušaju dijete kod kuće i hrabre. Ne može se dijete samo upisati u muzičku školu i to je to! S druge strane, bilo je nekih mama koje su se poslije nastupa rasplakale koliko im je bilo predivno, a dijete je odsviralo tako slabo da skladba nije imala ni glavu ni rep (smijeh). Takvim mamama bih rekla da mi je drago što ih je njihovo dijete razveselilo, da je dijete doista nešto i naučilo, ali da u muzičkoj školi ipak imamo jedan nivo koji moramo dostići. Ako dijete nije bilo za glazbu, gledala sam da preporučim da se bavi nečim za što ima više smisla i interesa. Bio je jedan dječak koji je nekoliko puta zaboravio violinu u tramvaju. Sve dok jednom, kad smo ju opet našli, nije rekao „Kad ću već jednom izgubiti violinu!?“ (smijeh) Dogovorili smo se da ću razgovarati s mamom…

Što mislite o našem školskom glazbenom sustavu danas?

Na žalost, kod nas nema lakša i teža razina školskog programa po kojima bi se djeca ili pripremala već za srednju školu ili se bavila glazbom više kao slobodnom aktivnošću.

Imala sam sreću da sam radila s nekim divnim kolegama. Dora Sobović, iako nije bila gudač, jako mi je znala pomagati svojim savjetima i podrškom. Jelena Burić je bila vjerojatno jedina profesorica solfeggia koja se potrudila naučiti kako se teorija primjenjuje na gudačkim instrumentima i onda je tako i učila djecu, to je bilo neprocjenjivo! Danas, na žalost, solfeggio i teorija su potpuno odvojeni od nastave instrumenta, zaboravilo se da niti jedno dijete ne upisuje muzičku školu zbog solfeggia nego zato što želi svirati neki svoj omiljeni instrument. Na žalost, zna se dogoditi da djeca budu izvrsna na instrumentu, ali zbog poteškoća na nekom sporednom predmetu čak odustanu od glazbene škole i ispišu se! To mislim da je nedopustivo! Djeca u pubertetu često zapadaju u krize, ali mi moramo prihvatiti njihov pubertet i pomoći im da to prođu.

I mislim da profesori imaju previše „papirologije“. Treba biti puno manje pisanja, a više sviranja.

Također, mislim da je važno nagraditi one profesore koji ulažu veliki trud u svoj rad i postižu značajne rezultate, to jako motivira i puno znači kad pedagog zna da je njegov trud i rad prepoznat i cijenjen. Ja sam svojevremeno dobila puno nagrada, npr. nagradu “Božidar Margetić”, Pečat grada Osijeka i sl. To mi je bila velika čast, ali i odgovornost i poticaj da i dalje radim predano.

Eva Hühn pizzicato.hr
Eva Hühn

Koja Vam je omiljena literatura koju ste radili?

Ja sam više „romantični“ tip, a voljela sam i moderne kompozicije. Maturanti bi mi uvijek došli kao šlag na tortu s Mendelssohnom, Bruchom, Wieniawskim…

Tko su Vam bili pedagoški uzori?

Moj najveći uzor je bila moja profesorica Maria Vermes. Naša draga Asya Kushner je ostavila jako veliki trag, nju sam jako voljela. A bilo je i puno drugih profesora koje sam sretala na seminarima, a koje sam jako cijenila i od kojih sam puno naučila. Na žalost, bilo je i nekih za koje sam rekla da neću nikad tako raditi… (smijeh)

Čitav život ste vezani uz natjecanja, prvo i sami kao učenica, zatim kao mentorica svojim učenicima, kao članica žirija… Što mislite o natjecanjima?

Mislim da su natjecanja jako potrebna učenicima. To njima da jedan polet. Dvije su najvažnije stvari kod natjecanja: prvo – da se ne radi samo program za natjecanje, nego i ostalo gradivo, i drugo – da ne misle da moraju ili trebaju biti prvi nego da se trebaju pokazati u svojoj najboljoj formi publici i profesorima koji sjede u žiriju. A kada izađu na pozornicu, još dok se poklanjaju, moraju već čuti gazbu u glavi i umjesto publike vidjeti samo glavice kupusa. (smijeh) U tom trenutku postojiš samo ti i tvoja glazba i suradnja s korepetitorom.

Ocjene žirija sam uvijek prihvaćala, oni uvijek imaju svoj razloge zašto su tako ocijenili. Kritike sam uvijek poslušala – ako mi se sviđaju, primijenila sam ih, a ako mi se nisu sviđale, malo sam prešutjela. (smijeh) Teško je biti član žirija. Uvijek sam nastojala biti što objektivnija u ocjenjivanju. Nekad bi ocjene među članovima žirija bila jako različite, ali to je tako, svatko ima pravo na svoje mišljenje i svoj stav. Zbog toga i ima uvijek više članova žirija. Ali to sve nije bitno. Bitno je je li dijete zadovoljno sobom, jesu li roditelji zadovoljni. Ako nije zdovoljno, da odluči drugi puta više se potruditi. To su bitne stvari na natjecanjima.

Postoji li neki period ili događaj koji biste opisali kao “krunu” svoje karijere?

Evina klasa pizzicato.hrImala sam puno jako talentiranih učenika koji su sada uspješni violinisti i uspješni profesori, što me izuzetno veseli. Marija Bašić, Zvonimir Krpan, Ivana Duvnjak, da ne nabrajam, puno ih je. Ali moram reći da mi je najljepši period života bio kad sam radila s tvojom generacijom, “Evinom klasom”. Tu je bilo puno rada, puno smijeha, zajedništvo, anegdote. To je nešto nezaboravno…

Što biste istaknuli kao Vašu poruku mladim pedagozima?

Kada sam ja počela raditi u osječkoj školi, prvo što sam napravila, iako sam već imala nekog iskustva, je bilo da sam otišla na zagrebačku akademiju profesorima hospitirati na nastavi jer sam htjela prvo vidjeti na kojem nivou se tamo radi, a i naučiti još nešto. To je najvažnije za mladog profesora bez iskustva – da pita starije kolege, ne mora nužno biti njegov instrument, da ide na seminare, da uči, uči, uči. Najgore je kad bez iskustva i sa, na početku, ne prevelikim znanjem, rade samo po svom. Ili kad pronalaze izgovore – „neće vježbati“ i sl. To nije odgovor.

Profesor treba biti i strog, to održava nivo učenja. Ja sam nekad znala i malo podignuti glas. Ali uvijek bih našla makar jednu malu sitnicu koju sam mogla pohvaliti, da dijete izađe sa smiješkom iz razreda i veseli se da opet dođe na sat.

Istaknula bih još jednu jako važnu stvar: pedagog ne može napraviti karijeru sam, on može uspjeti samo ako mu učenici uspiju. Ja sam se uvijek trudila tako voditi učenike da se otvaraju i da još na akademiji, a posebno nakon akademije sebi naprave karijeru. To mi je najvažnije da sam uspjela i najsretnija sam kad mi se svi javljaju sa lijepim vijestima o koncertima, o nagradama učenika, o knjigama, o novim poslovima vođe dionice ili koncertmajstora…

 

[INTERVIEW] Eva Hühn
Tagged on:     

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error

Sviđa Vam se ovaj blog? Podijelite! | Enjoy this blog? Please spread the word :)